Najstarije spominjanje Našica u službenoj ispravi potječe iz 1229. godine. Našički dvorci ne bilježe odviše veliku starost, za razliku od našičkoga vlastelinstva čija prošlost seže u srednji vijek.
Veliki Dvorac
U Našicama se, gotovo jedan pokraj drugoga u velikom perivoju, nalaze dva dvorca grofova Pejačević: veliki i mali dvorac, kako su ih sami Pejačevići nazivali. Veliki dvorac u Našicama građen je između 1811. i 1812. godine. Sredinom siječnja 1811. Vincencije grof Pejačević (1780.-1820.) dao je kopati temelje, 11. ožujka opat Stjepan Darašević blagoslovio je, uz veliko mnoštvo naroda, kamen temeljac budućega dvorca, a u siječnju 1812. dvorac je bio gotov. Do gradnje našičkoga dvorca Pejačevići su živjeli u Virovitici i na svojim drugim posjedima.
Dvorac je od svoga nastanka nekoliko puta mijenjao izgled, osobito u doba grofa Ladislava (1824.-1901.), oko 1850. godine, kada je dvorac poljepšan. Popravci na građevini rađeni su i nakon potresa u svibnju 1817. godine. Nekadašnji dvorac bio je pravokutnoga tlorisa, s devet prozorskih otvora na južnom ulaznom pročelju. Središnji dio dvorca, u širini tri prozorske osi, bio je istaknut većim prozorima i altanom, nošenom s četiri masivna stupa s tri luka. Izgled dvorca potpuno je promijenjen u siječnju 1865. kada je grof Ferdinad Karlo Rajner (1800.-1878.) dao dograditi dvorac: tlocrtno ga je povećao tako da je sjeverno i južno pročelje dobilo trinaest prozorskih otvora, bočni rizaliti oblikovani su poput tornjeva s kupolastim krovom, na mjestu altane dograđen je dvorac u obliku dubokoga rizalita s ukrasnim završetkom s volutama, balustradom i satom, krovište postaje mansardno itd. Prilično skroman barokni dvorac pretvoren je u reprezentativan kasnobarokni dvorac s bogatim arhitektonskim uresima.
Danas se veliki dvorac nalazi u procesu obnove u sklopu projekta „Rekonstrukcija dvoraca Pejačević – velikog i malog“ vrijednog gotovo 100 milijuna kuna. Pejačevićev dvorac dugi niz godina bio je dom Zavičajnog muzeja Našice, Hrvatske narodne knjižnice i čitaonice Našice, Hrvatskog kulturnog društva Lisinski i Gradske glazbe Našice, a nakon obnove njegove prostore nastavit će koristiti navedeni, osim knjižnice koja odnedavno nosi naziv Gradska knjižnica Našice i bit će smještena nedaleko od dvorca u također obnovljenoj Gregerovoj vili.
Mali dvorac
Mali je dvorac bio građen za Marka VI. (1882.1923.), najstarijega sina dr. Teodora Pejačevića. Dvorac je prizemna dopadljiva neoklasicistička građevina, podignuta stotinjak metara zapadno od velikoga dvorca. Njegova je gradnja počela 1904. ili 1905., a useljenje u dvorac bilo je 27. svibnja 1907. godine. Tlorisno je dvorac u obliku izduženoga pravokutnika, sa središnjim plićim i ugaonim dubokim rizalitima, tako da tlocrt izgleda poput slova H.
Južno ulazno i sjeverno glavno pročelje obilježava petnaest prozorskih osi (otvora) i trodimenzionalna plastičnost. Klasicistička strogost, istaknuta veličina otvora, bogatstvo arhitektonskih uresa i oblika, široko stubište s balustradom i posudama s cvijećem te iznad svega geometrijski oblikovan vrt na nekoliko blagih terasa – sve to daje tom dvorcu izuzetnu ljupkost i ljepotu. Novi dvorac ulazi u povijest hrvatskoga graditeljstva po izvornom tehničkom rješenju zaštite od vlage i podzemne vode uporabom armirano-betonskoga korita, a to je početkom 20. st. bila novost ne samo u Hrvatskoj nego i u tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji.
Iako je dvorac star samo osam desetljeća, njegovo je stanje vrlo loše: neodgovarajuće se koristi, održavanje je desetljećima izostajalo, unutrašnjost je uništena, vanjsko se stubište ruši, vrt je potpuno nestao itd., no sve se to trenutno sanira u velikoj rekonstrukciji i obnovi Malog dvorca. Njegovi stanari Osnovna glazbena škola i Radio Našice s nestrpljenjem očekuju povratak u dobro znane, ali uređene prostore dvorca.
Perivoj uz Dvorac Pejačević
Uz veliki dvorac podignut je perivoj čija je povijest gotovo nepoznata. Perivoj je mogao biti začet tek nakon izgradnje dvorca, a to znači poslije 1812. godine. Prije izgradnje dvorca vjerojatno je prostor današnjega perivoja bio pokriven prirodnim gajevima i šumom, osobito u nizinskom dijelu. Na katastarskoj karti iz 1862. perivoj je urisan, a to je dokaz da je tada postojao do kanala koji ga je dijelio od šume na sjeveru. Vjerojatno je perivoj oblikovan oko 1850., kada je Ladislav grof Pejačević dotjerivao i dvorac. Politička karijera Ladislava, budućega hrvatskoga bana, brzo se razvijala pedesetih godina 19. stoljeća pa je trebalo urediti i dvorac i perivoj – dostojno tada već uglednoga vlasnika. Morao je tada nastati i staklenik, urisan na staroj katastarskoj karti, iako je njegovo historicističko pročelje moglo nastati i poslije.
Perivoj iz sredine 19. st. posjeduje obilježja pejsažnih perivoja, s historicističkim cvjetnjacima ispred glavnoga pročelja dvorca i staklenika. U drugoj polovici 19. stoljeća perivoj je proširen na sjever, na površinu prirodne šume, gdje je uređeno jezero s otočićem, i tada je perivoj počeo poprimati romantičarska obilježja. Dogradnja dvorca 1865. godine sigurno je potaknula i ponovno uređenje perivoja. Nema dvojbe da je perivoj bio konačno oblikovan i uzorno održavan od kraja 19. stoljeća do tridesetih godina 20. stoljeća, u doba dr. Teodora grofa Pejačevića. Osim povijesne i umjetničke vrijednosti, perivoj uz našičke dvorce posjeduje i izuzetnu botaničku i dendrološku raznolikost. Ističe se brojno staro drveće, primjerice: mamutovac (Sequoiadendron giganteum), ginko (Ginkgo biloba), gimnoklad (Gimnocladus dioicus), katalpa (Catal a bignonioides), paulovnija (Paulo nia tomentosa), trnovac (Gleditsia triacanthos) te borovi (Pinus), smreke (Picea), tise (Taxus), divlji kesteni (Aesculus hi pocastanum), lipe (Tilia), hrastovi (Quercus), platane (Platanus), bijele topole (Populus alba), javori (Acer), grabovi (Carpinus) i dr. Nažalost tijekom godina nestali su dopadljivi i pomalo kičasti cvjetnjaci ispred južnoga pročelja velikoga dvorca i staklenik koji je izgorio u studenome 1944. godine.
Osmostraničan drveni paviljon, poznat pod imenom Dorin paviljon, nestao je za Drugoga svjetskog rata i obnovljen je 1983., kada je djelomično uređen perivoj oko jezera.cNajljepši park, baš kao i dvorci, doživio je svoju preobrazbu kroz projekt „Parkovni biseri Slavonije“, u kojem su obnovljene šetnice, izgrađeni sportski tereni te izgrađen Posjetiteljski centar.
Prva hrvatska skladateljica Dora Pejačević
Ljubav prema glazbi u obitelji Pejačević i u njihovim dvorcima u Našicama osobito su njegovale žene, Ladislavova supruga Gabrijela i Teodorova supruga Lila, koje su bile i pokroviteljice Hrvatskoga glazbenoga zavoda u Zagrebu. U jakom glazbenom ozračju rodila se i rasla Teodora, poznatija pod imenom Dora, najstarija kći dr. Teodora grofa Pejačevića.
Dora Pejačević (1885.-1923.) istaknuta je hrvatska skladateljica koja je, na žalost, kao i mnogi drugi umjetnici, bila poznatija i cjenjenija u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Živjela je za glazbu i u glazbi u doba koje je u hrvatskoj glazbenoj povijesti obilježeno kao razmeđe zakašnjeloga romantizma Ivana Zajca i takozvanoga nacionalnog stila. Njezina ljubav u glazbi pripadala je Richardu Wagneru i Gustavu Mahleru, a očit je utjecaj Roberta Schumanna, Johannesa Brahmsa, Edvarda Griega i Petra Čajkovskoga, zbog čega glazbeni teoretičari Doru često smatraju kasnoromantičarskom umjetnicom. Njezina su djela bila na repertoaru mnogih uglednih umjetnika, a ime joj se pojavljivalo na programima i koncertnim plakatima s najvećim svjetskim skladateljima. Muzikolozi ističu da je postavila temelje novijoj hrvatskoj komornoj i koncertnoj glazbi. Od Dorinih 58 opusa, nastalih između 1897. i 1922. godine, najpoznatije njezino djelo je Klavirski koncert iz 1913., poznat kao prvi klavirski koncert u hrvatskoj glazbi te, po mnogima, najuspjeliji rad – Simfonija u fis-molu iz 1918. godine. Povodom 100. obljetnice Dorina rođenja godine 1985. utemeljen je Memorijal Dore Pejačević, a sljedeće godine 2023. obilježava se 100. obljetnica njene smrti.
Foto: Grad Našice, TV Našice, Zavičajni muzej Našice
