Dvorac Pejačević

U Našicama se, gotovo jedan pokraj drugoga u velikom perivoju, nalaze dva dvorca grofova Pejačević: veliki i mali dvorac, kako su ih sami Pejačevići nazivali. Mali je dvorac bio građen za Marka VI. (1882.1923.), najstarijega sina dr. Teodora Pejačevića. Veliki dvorac u Našicama građen je izmedu 1811. i 1812. godine. Polovicom siječnja 1811. Vincencije grof Pejačević (1780.-1820.) dao je kopati temelje, 11. ožujka opat Stjepan Darašević blagoslovio je, uz veliko mnoštvo naroda, kamen temeljac budućega dvorca, a u siječnju 1812. dvorac je bio gotov. Do gradnje našičkoga dvorca Pejačevići su živjeli u Virovitici i na svojim drugim posjedima. Dvorac je od svoga nastanka nekoliko puta mijenjao izgled, osobito u doba grofa Ladislava (1824.-1901.), oko 1850. godine, kada je dvorac poljepšan. Dvorac se morao popravljati i nakon potresa u svibnju 1817. godine. Dvorac je bio pravokutnoga tlorisa, s devet prozorskih otvora na južnom ulaznom pročelju. Središnji dio dvorca, u širini tri prozorske osi, bio je istaknut većim prozorima i altanom, nošenom s četiri masivna stupa s tri luka. Izgled dvorca potpuno je promijenjen u siječnju 1865. kada je grof Ferdinad Karlo Rajner (1800.-1878.) dao dograditi dvorac: tlocrtno ga je povećao tako da je sjeverno i južno pročelje dobilo trinaest prozorskih otvora, bočni rizaliti oblikovani su poput tornjeva s kupolastim krovom, na mjestu altane dograđen je dvorac u obliku dubokoga rizalita s ukrasnim završetkom s volutama, balustradom i satom, krovište postaje mansardno itd. Prilično skroman barokni dvorac pretvoren je u reprezentativan kasnobarokni dvorac s bogatim arhitektonskim uresima.

Mali dvorac je prizemna dopadljiva neoklasicistička građevina. Podignut je stotinjak metara zapadno od velikoga dvorca. Njegova je gradnja počela 1904. ili 1905., a useljenje u dvorac bilo je 27. svibnja 1907. godine. Tlorisno je dvorac u obliku izduženoga pravokutnika, sa središnjim plićim i ugaonim dubokim rizalitima, tako da tlocrt izgleda poput slova H. Južno ulazno i sjeverno glavno pročelje obilježavaju petnaest prozorskih osi (otvora) i trodimenzionalna plastičnost. Klasicistička strogost, istaknuta veličina otvora, bogatstvo arhitektonskih uresa i oblika, široko stubište s balustradom i posudama sa cvijećem te iznad svega geometrijski oblikovan vrt na nekoliko blagih terasa – sve to daje tom dvorcu izuzetnu ljupkost i ljepotu. Novi dvorac ulazi u povijest hrvatskoga graditeljstva po izvornom tehničkom rješenju zaštite od vlage i podzemne vode uporabom armirano-betonskoga korita, a to je početkom 20. st. bila novost ne samo u Hrvatskoj riego i u tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji. Iako je dvorac star samo osam desetljeća, njegovo je stanje vrlo loše: neodgovarajuće se koristi, održavanje je desetljećima izostajalo, unutrašnjost je uništena, vanjsko se stubište ruši, vrt je potpuno nestao itd.

Uz veliki dvorac podignut je perivoj kojega je povijest gotovo nepoznata. Perivoj je mogao biti začet tek nakon izgradnje dvorca, a to znači poslije 1812. godine. Prije izgradnje dvorca vjerojatno je prostor današnjega perivoja bio pokriven prirodnim gajevima i šumom, osobito u nizinskom dijelu. Na katastarskoj karti iz 1862. perivoj je urisan, a to je dokaz da je tada postojao do kanala koji ga je dijelio od šume na sjeveru. Vjerojatno je perivoj oblikovan oko 1850., kada je Ladislav grof Pejačević dotjerivao i dvorac. Politička karijera Ladislava, budućega hrvatskoga bana, brzo se razvijala pedesetih godina 19. stoljeća pa je trebalo urediti i dvorac i perivoj – dostojno tada već uglednoga vlasnika. Morao je tada nastati i staklenik, urisan na staroj katastarskoj karti, iako je njegovo historicističko pročelje moglo nastati i poslije. Perivoj iz sredine 19. st. posjeduje obilježja pejsažnih perivoja, s historicisitičkim cvjetnjacima ispred glavnoga pročelja dvorca i staklenika. U drugoj polovici 19. stoljeća perivoj je proširen na sjever, na površinu prirodne šume, gdje je uređeno jezero s otočićem, i tada je perivoj počeo poprimati romantičarska obilježja. Dogradnja dvorca 1865. godine sigurno je potakla i ponovno uređenje perivoja. Nema dvojbe da je perivoj bio konačno oblikovan i uzorno održavan od kraja 19. stoljeća do tridesetih godina 20. stoljeća, u doba dr. Teodora grofa Pejačevića.Osim povijesne i umjetničke vrijednosti, perivoj uz našičke dvorce posjeduje i izuzetnu botaničku i dendrološku raznolikost. Ističe se brojno staro drveće, primjerice: mamutovac (Sequoiadendron giganteum), ginko (Ginkgo biloba), gimnoklad (Gimnocladus dioicus), katalpa (Catal a bignonioides), paulovnija (Paulo nia tomentosa), trnovac (Gleditsia triacanthos) te borovi (Pinus), smreke (Picea), tise (Taxus), divlji kesteni (Aesculus hi pocastanum), lipe (Tilia), hrastovi (Quercus), platane (Platanus), bijele topole (Populus alba), javori (Acer), grabovi (Carpinus) i dr.

Veliki perivoj uz našičke dvorce, veličine oko 34,5 hektara, danas je osiromašen za brojne sadržaje i pojedinosti koji se mogu vidjeti na starim fotografijama. Perivoj se gotovo pretvorio u šumu i tek još pokoji vidici i livada sjeverno od dvorca podsjećaju na nekadašnje bogatstvo parkovnih slika. Od dopadljivih i pomalo kičastih cvjetnjaka ispred južnoga pročelja velikoga dvorca i staklenika nema više ničega. Cvjetnjak je, zajedno s historicističkim staklenikom (oranžerijom), nestao tijekom Drugoga svjetskog rata. Staklenik je izgorio u studenome 1944. godine. Lijepom neoklasicističkom vrtu uz mali dvorac teško je ući u trag bez vrtnih arheoloških istraživanja. Osmostraničan drveni paviljon, poznat pod imenom Dorin paviljon, nestao je za Drugoga svjetskog rata i obnovljen je 1983., kada je djelomično uređen perivoj oko jezera.

 

Ljubav prema glazbi u obitelji Pejačević i u njihovim dvorcima u Našicama osobito su njegovale Gabrijela, žena Ladislava, i Lila, žena dr.Teodora, koje su bile i pokroviteljice Hrvatskoga glazbenoga zavoda u Zagrebu. U jakom glazbenom ozračju rodila se i rasla Teodora, poznatija pod imenom Dora, najstarija kćerka dr. Teodora grofa Pejačevića. Dora Pejačević (1885.-1923.) istaknuta je hrvatska skladateljica koja je, na žalost, kao i mnogi drugi umjetnici, bila poznatija i cjenjenija u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Živjela je za glazbu i u glazbi u doba koje je u hrvatskoj muzici obilježeno kao razmeđe zakasnjeloga romantizma lvana Zajca i takozvanoga nacionalnog stila. Njezina ljubav u glazbi pripadala je Richardu Wagneru i Gustavu Mahleru, a očit je utjecaj Roberta Schumanna, Johannesa Brahmsa, Edvarda Griega i Petra Čajkovskoga, zbog čega je glazbeni teoretičari često smatraju kasnoromantičarskom umjetnicom.Njezina su djela bila na repertoaru mnogih uglednih umjetnika, a ime joj se pojavljivalo na programima i koncertnim plakatima s najvećim svjetskim skladateljima. Muzikolozi ističu da je postavila temelje novijoj hrvatskoj komornoj i koncertantnoj glazbi. Od njezinih 58 opusa, nastalih između 1897. i 1922. godine, najpoznatije joj je djelo klavirski koncert iz 1913., poznat kao prvi klavirski koncert u hrvatskoj glazbi te, po mnogima, najuspjeliji rad – simfonija u fis-molu iz 1918. godine.